_____
Krvava bajka nije ispisana samo u čuvenoj pesmi Desanke Maksimović. Na današnji dan 1941. godine ona je ispisivana drhtavim rukama i na đačkim knjižicama, ličkim kartama, poleđinama koverata …
Pisali su ih ljudi znajući da će biti poslednji pozdrav koji nikada neće moći da izgovore voljenima. Pisala su ih i deca.
Opraštala su se deca od roditelja, ali i roditelji od dece: “Dragi tata i mama, poslednji put,” to je jedino stigao da napiše đak običnom olovkom u svojoj đačkoj knjižici, pre nego što je odveden na streljanje. Iznad poruke dečaka sa slike piše: “Na ovom mestu upisaće se eventualne promene”. Niko nije slutio da će ta eventualna promena biti smrt.
Muzej u Kragujevcu čuva na desetine takvih poruka (pozdrava); neke od njih i knjige streljanih đaka čine stalnu postavku Muzeja “21. oktobar” u Šumaricama. Jedna od takvih poruka pripada Radoslavu Simiću: “Zbogom Mico. Ja danas pogiboh. Zbogom, srce. Poslednja mi misao na tebe. Budi sretna, sine i bez mene,” napisao je Radoslav verovatno svojoj ćerkici.
Jedan očajni otac stigao je jedino da poruči svojim mališanima: “Miro, poljubi decu umesto mene. Slušajte mamu deco i čuvajte se. Zbogom zauvek. Vaš rata Laza.”
Knjigovođa Jakov Medina, streljan 20. oktobra, napisao je: “Lebac sutra nemojte poslati.”
“Draga Lelo, Seko i Bato, kucnuo je zadnji čas, oprostite svom tati. Ljubi vas sve Lazar. Htedoh se slikati s tobom Lelo, ali ti odgodi. Žao mi je,” poručio je svojoj porodici radnik Lazar Petrović.
“Ja i Aca odlazimo zajedno. Ljubi vas otac, živite u slozi,” napisao je i Nikola Sumić inženjer, streljan zajedno sa svojim sinom Aleksandrom Simićem.
Gimnazijalac Pavle Ivanović je svom tati napisao: “Tata, ja i Miša smo u topovskim šupama. Donesi nam ručak, neki džemper i neki ćilim. Donesi nam u teglici pekmez. Paja. Tata, idi kod direktora, ako vredi.”
………..
Narodna biblioteka “Radoje Domanović” Leskovac
